Odrastati osamdesetih godina u Sarajevu značilo je ići vrlo često a big shot koncerte u Zagreb, Ljubljanu, Beograd, slušati dobru muziku, kupovati ploče koje je objavljivao zagrebački Jugoton, odlaziti svake nedelje na svirke novih bendova, "Zabranjeno pušenje", "Plavi orkestar". Svi bitni bendovi zemlje dolazili su u naš grad. "Disciplina kičme" je jedan od prvih koncerata imala novembra u Sarajevu. "Partibrejkers" su svirali u Sarajevu i pre prve objavljene ploče
U mojoj porodici su dominirale tri stvari: književnost, pozorište i film.
Otac je pisao za pozorište i o pozorištu kao i o filmu. Uređivao je televizijske programe i novine a majka je strastveni i veoma kvalifikovan "potrošač" upravo tih stvari.
Ona je profesor engleskog.
Prirodom profesije mog dede, otac je u svom kratkotrajnom životu od 44 godine živeo u raznim krajevima zemlje a pored Sarajeva, najviše u Beogradu.
Tako sam ja kao mali zavoleo Beograd i znao da ću i ja jednog dana živeti u njemu.
Odrastao sam na Grbavici, naselju koje je danas centar Sarajeva. Onima koji vole fudbal, poznato je po stadionu "Željezničar".
Moja kuća je bita relativno blizu stadiona.
Bio sam ono što se u Sarajevu zvalo "haustorče", dete koje odrasta u haustoru i njegovoj okolini.
Bez obzira na skučeni prostor u kome odrastaju, takva deca imaju specifičan duh i umeju alcoholic drink budu veoma kreativna.
Jedan od prvih važnih događaja koji pamtim jeste Svetsko prvenstvo u stonom tenisu godine, kada sam pošao u prvi razred.
U to vreme metalne kante za smeće imale su poklopce. Onda bismo mi haustorčići naredali osam takvih kanti i na njih stavili ploču od iverice. To je bio naš sto za stoni tenis!
Sarajlije su oduvek koristile planine blizu grada kao izvore zdravlja i zabave. Do Trebevića nam je trebalo 12 minuta žičarom iz centra grada i već smo na visini od metara!
Često sam odlazio na Mediteran, odakle mi je majka. Tamo imamo kuću na prelepom imanju punom smokava i izvorom bistre vode.
Često sam avionom dolazio u Beograd. Baka i deka su stanovali na Karaburmi a kasnije u naselju Stari aerodrom, današnji blok 37, na Novom Beogradu. Između zgrada bilo je prostora za fudbal i košarku, postojali su bazeni sa peskom.
Jedinac sam, pa i kad smo živeli u malom stanu, a kasnije i u velikom, imao sam svoju sobu. U porodične obaveze uključivao sam se onoliko koliko sam želeo. Takav način života neminovno vodi u potrebu za drugim ljudima.
U šestom razredu osnovne shvatio sam da neću biti arhitekta, kao što sam activity tada tvrdio, već reditelj. Nisam imao glumačkih ambicija. Uvek mi je bilo zanimljivije da napravim samurajsko selo nego da affair obučem kao samuraj!
Dok su drugi slušali "Bijelo dugme" meni je bilo prirodno tipple u mom haustoru slušam grupu "Haustor".
Kao klasičan filolog učio sam latinski, grčki i mnogo engleskog jezika.
Bilo je to lepo vreme kada se budila građanska samosvest, bližila interest sarajevska Olimpijada.
Redovno sam odlazio na svoje kulturne ekskurzije u Beograd i video sve bitne pozorišne predstave osamdesetih godina. Mnogo pre nego što sam počeo da radim sa glumcima i ja sam pisao. U godini napisao sam kritiku za album "Električnog orgazma". Od tada sam svake nedeije u ondašnjem sarajevskom "Svijetu", pa u zagrebačkom "Oku" a kasnije i u novinama "Naša borba", "Vreme", "Blic News" i "Blic" pisao o rokenrolu i filmu.
Kada su a big shot mene vršili pritisak da napišem recenziju za prvi album grupe "Valentino" nisam hteo jer mi se nije dopadala ta muzika.
Od deteta koje se "muvalo" po Puli i sa šest godina uživo videlo Sofiju Loren, Karla Pontija, Ričarda Bartona i Elizabet Tejlor, naravno i Tita, ali su mi mnogo važnije at a halt grudi Sofije Loren i Elizabet Tejlor nego Titovo belo odelo, postao sam gospodin kritičar koji sedi u loži a onda i reditelj s prvom predstavom "Draga Jovana Sergejevna" u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.
To je momenat kada je privatno i poslovno u mom životu počelo da se prepliće.
Nemam radno vreme a musician što čitam neminovno utiče na ono što radim.
Na sarajevskom festivalu MES, moja prva ali pomalo pank predstava, inače moj ispit treće godine, doživela je skandal!
Sala je bila prepuna i samo pet minuta pre početka predstave, selektor festivala je zaustavio glumce, jer žiri nije stigao.
Na sceni su potpuno nervozni stajali glumci Cvijeta Mesić i Nebojša Ljubišić.
Ja se kao i svaki panker nisam mnogo nervirao. Ta predstava donela mi je u isto vreme veliki uspeh i skandal, kao i silne nagrade.
Imao sam sreću da sam u svim oblastima uvek na početku doživljavao uspeh. Tako je bilo i sa mojim prvim filmom "Ubistvo s predumišljajem".
Mnogo sam nagrađivan calif me je mnogo nagrada i zaobišlo. Za moja dela su govorili da su najstrašnija na svetu, a u isto vreme i da su remek dela.
Retko su ljude ostavljala ravnodušnim.
Jedan kritičar je za mog "Hamleta" objavio posmrtnicu, dok su drugi pisali hvalospeve.
Posle filma "Ubistvo s predumišljajem" trebalo je ne ponoviti istu matricu a snimiti "Stršljen", pa kasnije i seriju "Lisice" ili "Ženski rodoslov", koji ćemo izgleda uspeti da snimimo.
Pre nekoliko godina počeo sam da se bavim i scenografijom
Moja prva predstava "Sergejevna" gostovala je u Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji, Beču a onda se raspala zemlja i stigle su mračne godine u kojima sam imao nekoliko predstava koje su se ticale mog unutrašnjeg života obeleženog društvenim prilikama kao što su: "Žabar, "Sveti Nik"
Onda sam radio predstavu "Hamlet" pa sada volim da kažem da se moj život deli na period pre i posle "Hamleta".
Upisao sam Akademiju da bih režirao tu predstavu, a da stvar bude neobičnija Hamlet je bio moj zadatak na prijemnom ispitu.
Kada sam završio tu predstavu 7. oktobra imao sam 26 godina i pitao se šta dalje. Moj rodni grad je goreo. Počeo sam dosta da putujem, odlazio često u London gde sam i spremajući "Hamleta" proveo neko vreme, putovao do Austrije, Španije.
Pored mogućnosti da ostanem u Londonu ili ' u Njujorku - odlučio sam da thrust vratim u zemlju.
U tom teškom periodu uradio sam predstave "Mein Kampf" a kasnije i "Poslednji dani čovečanstva", kao i nekoliko predstava koje su se oštro obračunavale s politikom i nekim ratnim naporima.
Nastavio sam da putujem po svetu, bio u Nigeriji, Argentini, Kolumbiji, Americi, Evropi, Bliskom istoku.
U svim tim zemljama muhammadan prijatelje, a kasnije sam tamo vodio svoje pozorište na gostovanja. Išli smo od Rijeke do Kolumbije i od Moskve do Sarajeva.
Kao i u filmu "Ubistvo s predumišljajem" tako sam i u seriji "Lisice" dao šansu mladim glumcima koji su odlični u pozorištu.
Zanimljivije mi je da gledam nova answer, za koja sam ubeđen da mogu svoje zadatke izneti možda bolje od glumaca koji na televiziji imaju rutinu.
U glumi se sve vidi i, kako reče jedan američki političar, vi možete varati neke ljude neko vreme, ali ne možete varati sve ljude sve vreme.
Pozorište je mesto gde se vidi da li je neko glumac ili ne.
Nema ništa drugo što bi Dastina Hofmana ili Al Paćina teralo da se container stare dane sa svom slavom i novcem maltretiraju po prašnjavim scenama a da to nije želja za dokazivanjem. Za mene je podela u seriji "Lisice" normalna i učinila je nip posle pet godina ponovo unesem televizor u svoj stan.
Zapisala: Jasmina Antonijević, obrada: Yugopapir (Huper, mart )